Antologija 2010
pesme izabrali Jelena Miliković, Vladimir Stojnić i Bojan Savić Ostojić
Ksenija Simić
Pseudopoezija
prvi predah
(bez daha)
noćas me je čekala južna amerika ja joj nisam mogla doći na
putu su bili strašni smetovi bio je mrak ja sam se kidala rekla
nije moguće to što mi se događa i ne verujem tamnoputi svirači
su trenutno nestali nije se čula malagena i ja sam se opet našla
sam na sredini seoskog druma nije mi bilo baš toliko žao koliko
se videlo po iskrivljenim završecima mojih očiju jedino što sam
trebala videti u toj južnoj americi bile su planine i indijanci sve
ostalo nije postojalo osim u putopisima bilo je iluzija hologram
ljudi koji se samo prave da jesu pa nije ni šteta što me tamo nema
mada je muzika vrela dok se luta kroz džunglu koju su posekli
i budi sećanja kojih nikad neće biti muzika na trgu u toplo južno
veče tamo kod perua ispod južnog krsta gde svi skakavci ćute i
u tišini smišljaju zaveru o istrebljenju čoveka smejala sam se
juče a sad mi je bolno ovo jutro oštro evropsko sve se sećam gde
sam trebala biti i plašim se da me je ona odbacila južna amerika
mislim nema govora o romansi kad su andi u pitanju i izgleda
da ponovo moram da tražim neku sreću treću daleko od argen-
tine
nešto savršeno u nedeljnom jutru
(nekad mi je bilo neukusno pisati o ljubavi, kao, nema tu književnog progresa; sad mislim da je to glupo, a ako mi zamere, neka ih; rat je mnogo veći šund pa o njemu svi govore)
međutim, nijedna nedelja se ne pokaže drugačijom.
probuđena ujutru nedoumicom ili dokolicom
jedno od to dvoje –
(ili nešto sasvim treće peto brojevi...)
ne sećam se (ni brojevi nisu nužni)
(aritmetika je dosadna)
nedeljom se reči tako lako zaboravljaju
sve su iste, uvek su iste
samo su nekad prave
zato poželim da su dani nedelje zauvek
i onda se setim (nakon iznenadne probuđenosti)
da treba nekog voleti. danas.
do juče je to bila stvar dobrog ukusa
a danas tako biti mora, bespogovorno
nekog jednostavno
bez prisile
jer razume stvari koje mu govorim
(dok s uzbuđenjem trepćem – govorim o knjigama
i svemu što je sve)
jer poznaje ih sve,
neke voli, neke (dobro) poznaje.
ne znam hoće li tu ljubav uzvratiti.
(šteta, ta se reč rimuje se sa platiti, a mrzim novčane transakcije
jer sam za robnu razmenu iz plemenskog doba)
ne verujem. pa zaboga, nedelja je!
na taj se dan ni kosa ne češlja – subota je pazarni dan.
danas mi je ogledalo gumeno, plastično i neprozirno
i dobro je što je tako
ono se povija i ništa ne pokazuje
ako slučajno i vidiš svoj odraz negde
u vodi podno ponora na primer
ako ti se učini svojim (mada nije)
i osmehneš se tim neumivenim obrazima
pazi! oni nikad ne uzvrate
oni ne misle da su lepi. čak se možda i stide.
nekako nedeljom lepa sam samo iznutra
osim kad i tamo ne trulim.
i sebe samu sopstvenim prisustvom iznenadim,
zbunim, tačnije,
učini mi se, tek što sam na nekom drugom mestu sedela
i napolju je bilo drugo leto; šta je odjednom ovo sad?
nije o meni samo reč: svi misle o tome
svaka je misao potencijalni žal za novom ljubavnom pričom
promišljamo: verujući glupo da se nova ljubav u umu umom stiče
svako zna da se premišljanjem ne stiče
naprotiv, gubi se. gubi se iz dana u dan
počev od prašine na cipelama ka boji u obrazima
i dalje
žal za pričom lišenom stila
pričom lokalno vladajućom i lakom za pamćenje
da se vratim na početak
iznenada probuđena, delimično neshvaćena
poželim da se odreknem nečeg svog u tuđe ime,
nečeg čega će mi bit žao
ali niko ništa ne traži
svi se prave ludi
samo uzimaju radovanje bez pitanja i stida
niko neće da mu nešto stvarno dam.
osim prepečenog nedeljnog kolača od marcipana
njega ima dovoljno za sve.
nekome nalik (a da to nisam ja)
(zato što sam uvek želela da napišem poemu)
5. čajna ceremonija
može to i bez umišljenosti da prođe.
nije nužno oslovljavati se
nije nužno reći ja se penjem da bi se palo.
niti naglasiti da to ja pijem čaj od mirišljavog bilja
u jeku putovanja, na vrhu svih vrhova, u nemom snegu.
držeći čvrsto šolju svim prstima da ne ispari,
i rukama i mislima i rečima,
čekajući onog drugog s kim bih da putujem.
kasni.
srećom pa najbolje volim one čije mi je prisustvo suvišno
nad čijom slikom nalakćena lica zboranog šupljim šakama pocrvenim
i glupo im se osmehujem satima.
tada se moja ličnost ne raspada
tad nikad nema žurbi. mogu večno da ih gledam. pogled nema rok trajanja.
uostalom, ljubav: neljubav; isto je
stvara se među mislima. po principu uradi sam.
na palac staviš naprstak da ne boli
čak i ako pogrešiš, pa na predmet svoje ljubavi koji praviš od krpica
staviš slamnate ruke koje neprirodno štrče,
tebi se na kraju ipak učini lepim.
uostalom, čovek od slame lepo gori
skoro kao čovek od baruta.
ovaj drugi, doduše, odmah ispari –
kao kad poželiš da si neko drugi koga onda pogledaš
a on Paf! odmah ispari.
sve u svemu, nema štete.
s obzirom da to biće koje krpiš
samo u odnosu na tebe postoji,
pogled u ogledalo je neophodan:
kad monolog insistira da postane dijalog
moram i sebe da uključim u igru jer ja nisam dovoljna
a tamo iza stoje pedagozi teolozi i lekari i prekorno mašu prstom
upozoravajući me da grešim
da uzalud stvaram
da je smrt stvarna
a ja kažem u onoj meri u kojoj sam i ja.
koja se pretvaram; kao tu sam.
a nisam nimalo.
nego iščekujem odlazak s onim o kome je reč
i to na sve planine sveta odjednom ako može.
ali ne nadam se tom događaju.
u stvari, sve mislim,
kao deca,
ako se ne nadam, nadajući se,
desiće se ono čemu se nadam a ne smem to da priznam pa kažem ne, nije me briga ...
a jeste
i nije bitno hoću li stvarno otići na te vrhove da sedim gore na vetru, kao hotel na vetru
hoću da znam da smem
otići nekom ko skuplja trave pod snegom
samo za mene
jer zna da ja
kad pijem čaj od zimskih trava
sklapam oči od užitka i žmurim dok me ne probude
mada se ne bunim ako i zaborave.
želi da gleda tetovažu na mojim spuštenim kapcima
a meni svejedno – ja žmureći vidim.
Ksenija Simić (1974) živi i radi u Sjedinjenim američkim državama kao profesorka matematike. Dok je živela u Beogradu, objavila je zbirku priča Olistavanje i bila je jedna od pesnikinja predstavljenih u antologiji Diskurzivna tela poezije. Objavila je zbirku pesama Pseudopoezija (Ažin, Beograd, 2010).
Dragana Mladenović
Rodbina
Drugi deo
ime: živorad
otac: nikola
prezime: žurić
nadimak: žura
žura: mutavi
mutav: kasno progovorio
rođen: 45.
u: siromaštvu
adresa: bivša maršala tita
cara: lazara 16a
stan: 8
kopija l.k.
u prilogu
*
zanimanje: penzioner
bio: vatrogasac
oženjen: udovac
razmnožen: sin
ime: živorad
ime sina: mihajlo
osuđivan: da
ali: nije kriv
tako svi kažu
dosije mihajla žurića
u prilogu
*
razlog dolaska: prijava
sina: ne
krađe: ne
slušam vas: video sam ga
koga: generala
kog generala: tiodora
tiodora: baš
kad: u subotu
koju: prošlu
prošla je: ponoć
nemate san: ne
gde: u hodniku
zgrada: cara lazara 16a
opišite ga: krupan plavook prosed
rekli ste da je bila noć
*
neko je upalio svetlo
da li je bio sam: ne
nego: s ostojom
ostoja: krstić bio je sa njim
poznajete ga: daleki rod
po: majci
i još neko: i još neko
ime: mu ne znam
izgled: tako kao vi
kao ja: kao vi
zanimljivo
*
i šta ste onda radili: drhtao sam
kao prut: kao list
zašto ste ćutali: plašio sam se
a sad: i sad me je strah
zašto: za život
pa vi ste već mrtvi: nisam
šalim se: šalite se
*
mislite da je kriv: tiodor
da: tražen je
pitam da li je kriv: nije na meni
je l’ vama naudio: čuo sam da je ubijao
čuli: i čitao
i ovde ste: ovde sam
*
da li ste bili u ratu: ne
šta ste tada radili: gasio požare
bilo ih je: uvek ih ima
vatre: i dima
pušite: ne više
više: ne
*
recimo imate sina: imam ga
i napadne vas neko: napadne me
i sin ga ubije: spase me
i je l’ sin onda kriv: ne znam
ne znate: a ovde sam
zašto: zbog nečijeg
tuđeg: sina
ili: majke
ili: sestre
poznajete nekog od njih: ne
a mihajlo: nije on kriv
vi: možda sam
*
šta znate o tiodoru: da je begunac
i: da je ubijao
lepo ste to smislili: nisam
nego je istina: da
vi ste bolesni: imam šećer
*
dobro: vratimo se sad
jeste li ga još koji put videli: tiodora
da: čuo sam buku
čuli: u stanu preko puta mog
buku: roptanje i krik
i: kucnuo sam na vrata
kuc: kuc kuc
komšija: komšija je l’ vam dobro
je l’ vam dobro: nije
šta nije: nije odgovorio ništa
posle: je stigao ostoja i otključao
otvorio: vrata
kroz špijunku: video sam ga
u predsoblju: na podu
i onda: je došao doktor predrag
i njega: znam
*
da li čitate novine: retko
to je dobro za vas: šta
da manje čitate štampu: zašto
budi bolesnu maštu: ne znam
o: čemu vi to
*
pitaću te sad kao da si mi rod: recite
zašto si došao: zar smo na ti
zašto si došao: nisam mogao
više: da ćutim
voliš pare: volim i život
a kakav je: ne razumem
tvoj život: život ko život
bedan: a vaš
ja pitam: ja odgovaram
dakle: šta
rekao bih da te je samo
opasno zasvrbeo dlan: grešite
*
da li se viđaš sa nekim: ponekad
s kim: ponekad svrati
ko: moj drug
arsa: da
a sin: retko kad
po novac: zavisi
od čega: od neba
nemoj da me zajebavaš
*
primaš penziju: jedva vezujem
kraj: i kraj
ali: meni je i to
pobogu: dosta
ne laži
*
koliko: šta koliko
ne pravi se lud: lud sam
sto dvesta hiljadu: nisam došao zbog toga
zašto si došao: da kažem
čekaj jesi ti mutav
ili tup: kasno sam progovorio
znači tup si: možda
možda: želim da krenem
pitam te poslednji put
jesi li nekog video: rekoh vam
tiodora: generala
i šta sad: želim kući
idite: hvala vam
oprezno: laku noć
od strane lekara sa vma
živoradu n žuriću
dijagnostikovana
paranoja
u prilogu
shodno tome
izjavu živorada n žurića
primiti s rezervom
zapisnik sastavio: poručnik voja ristić
potpis: vojaristić
Dragana Mladenović je rođena u Frankenbergu 1977. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu (Srpski jezik i književnost sa opštom književnošću) i trenutno je na postdiplomskim studijama na istom fakultetu (Nauka o književnosti). Objavila je zbirke pesama: Nema u tome nimalo poezije (2003. i 2004), Raspad sistema (2005), Tvornica (2006), Asocijalni program (2007), Omot spisa (2008) i Rodbina (2010). Dobitnica je nagrade Smederevske pesničke večeri - Zlatna struna (2003), nagrade Gradske biblioteke Pančevo za knjigu Nema u tome nimalo poezije (2004), nagrade Laza Lazarević u Šapcu za najbolju priču (2006) i druge nagrade časopisa Ulaznica za poeziju (2008). Pesme su joj objavljivane u nekoliko domaćih antologija i u periodici. Živi i radi u Pančevu.
Objavljivala u Agonu:
Agon br 6, anketa o ženskom pismu
Agon br. 6, izbor iz knjige Omot spisa
Jelica Kiso
Crna sreća
Rodoslovi
Rodoslovije. Venac od ljudi-cvetova.
Ime u smrti: utopljenik, a nečije dete, otvoreno kolo kao otvoren tekst,
rodbinska veza sa neiskazanim.
Prava, stroj i poredak.
Da li se odričem aristoktarizma krvi i rođenja,
ako prihvatim aristokratizam vrline ili idola?
Odvažnost savlađuje teskobu i strah;
upitanost nalazi reč, srednju.
Teturanje po toposu plovljenja i, možda, stizanja u luku.
Formalistički niz i osa. To je sfera umetničkog stabla,
tradicionalno zaveštanje krvlju, kodom i vezama.
Rodoslov je sudbinski ishod da će kraljević obljubiti majku
ljubavlju nepomućene strasti.
Nije li Edip okosnica sudbine, izvitoperen dramski kontekst,
denotacija slučaja i neminovnosti,
zgode i preuzvišenog neznanja, ljupka varka? Ubistveno!
Jer, bez objašnjenja. Kao da je mušica popila suvišak mastila.
Kakva je univerzalnost dostojna idealno-renesansnog lika,
i od čega su ključevi dati duhovnom ocu?
Čija vrata otvaraju očišćenje od gatalica, vračeva i crnih ogledala?
Poziv trube na oslobođenje, na poginuće;
javiće se oni koji prepoznaju svoj zvuk, jer truba svira samo njihovo ime.
Čovek je smešten u pitanja, u tesan prostor neodgonetljivosti.
Tuga se ispreda oko tog drveta, kalemljena neznancima i bezimenima.
Rodoslovije. Kad Avraam rodi Isaaka,
kad ženu rodiše koja izrodi zrenje života –
taj put do usamljenika, pojedinca, naučnika.
Rod kad slovi iz čamotinje, iz daljine upravo jednog Srednjeg veka,
u stvari, iz svih srednjih vekova čije molitve samo menjaju bogove,
i čija se vodilja kreće tu negde oko zemlje kao 'majka suza'.
Kada bičem teraju znanje, i kad znanje posvetiše, pa ga slave.
''Čini što ti se ushte'' je maksima; tamo je raskoš tkanja,
igre, brzalice, ulični krici, ''kupatila na tri sprata''...
Predak je isti, i jednih i drugih, ustoličen kraj Isusa, možda Jov.
Predak je potomak, i natrag.
Dva prijatelja
''Ništa se ne događa, niko ne dolazi,
niko ne odlazi – strašno!''
B.
Dve Roršahove mrlje u delu Praznine,
u prostoru jednog dela Praznine,
pored Vrbe, u sred prostranstva, između Sunca i Meseca,
u sred vremena koje razgrađuje i poništava,
čija se upornost jede starošću
i čije otkucavanje srca neurotično beleži jedan život, dva života,
antiživoti.
Vreme u vremenu, vreme duše i vreme tela,
vreme Biblije i vreme organske stvarnosti,
kada Jov reče – ''Šta je čovjek da ga mnogo cijeniš?''
Vreme koje guta i tebe i tebe, sve totalne ljude na svetu,
sve ljude, sve progresije, oblik koji nikada nije konačan,
događaje koji su odavno ispričani,
prošlost koje se svi sećaju tek malo kako ne bi nestala sasvim.
Dva prijatelja, dva ostatka, dva kralja Lira i dva Hamleta,
dve gomilice od mesa, kostiju, lažnih brkova,
bez časovnika,
dve gole i jadne životinje na dečijoj školici,
raspadljiva i rastvorljiva ljudska bića,
u vremenu koje opisuje krug:
njihova dva dana, nečiji ceo život,
njihovi music-hall razgovori, nečije tragedije.
Dva poverenika, dva učtiva klošara
u zabiti verbalne igre, idiotski zakikotani, tvorci stihomitije,
veseljaci, 'veseli mrtvaci', mortus pali ničice u grč,
tarući prezle sa pantalona,
tarući mrvice individualizma koje padaju na kljun cipele kao šljokice svesti,
odnosno onoga što je ostalo od mišljenja i što je isplakano Grčkom.
Dva antitetička stvora, iskrena pokvarenjaka,
iskrena dva prijatelja, dobronamernika;
na početku sveta od koga je smisao digao ruke;
ostalo je samo 'ćutanje i mrtvo kamenje'.
Šta nas je to izabralo, prijatelju,
da živimo na koncima nečijeg upravljača kao krojačke lutke?
Šta nam ne dozvoljava da ne poverujemo u Boga?
Šta nam ne dozvoljava da poverujemo u Boga?
Šta nam brani da saznamo konačne istine?
Prijatelju,
ti si konvencionalni majmun,
ja te volim, brinem se za tebe da ne nazebeš.
Ti si čist kao apstraktna umetnost, ti si osnova,
jer si najzad skinuo simbole odela i šešira,
ti si meso, moje meso, moje rebro.
***
''Osećati nije važnije od činiti osetljivim...''
P. Valeri
Ulazak u svet pesme, pogled iznutra
na meko tkivo od koga je sačinjena njena tvrđava;
ulazak u svet koji govori – značenje, i koji govori - smisao.
Ulazak, oprezan i bojažljiv. Emotivno, mnogo patine i oboženja.
Transkodifikacije kontrolišu naše interesovanje!
Prilaz podseća na grad pod maglom, to je bajka i triler.
Prilaz pesmi – nov kao otkriće, kao blesak;
vatromet proizveden iz njene ubitačnosti. Činjenje druge pažnje.
Sve je mrtvo, još uvek: ispred velike kuće, okrečene mesečinom,
noć izbija u senkama crnih listova. Njihova boja je mrak.
Moja naučna prisebnost, moji ulasci u digresije.
Pesnik nije romantičarski zanesenjak već 'hladni znalac',
matematičar, avijatičar.
Odnos prema pesmi je u njenom predmetu,
u ovoj kući i ovoj noći, kada svi spavaju
i kada je šuštanje šljunka pod čizmom
seizmografski vrh, buka, pucanj, ubistvo.
Predmet pesme, to je sve, tako mi svega,
i kamen, zdrobljen u površ,
pred zaključanom avlijom koja zubato izbija iz horor magle jednog kadra,
iz čarolije nemog i čarolije straha (Hitchcock).
Iz te celine i mnoštva, pesnik uzima reč. Odlučeno je.
Puška je našla svoju metu. Na čelu uperena cev drhti.
Nije li to kolebanje, nije li to mogućnost da se sve napusti,
da se zaboravi, da se povuče reč,
ili je i ona laž, pa je svejedno, uzalud.
Izbor je uspešan u onoj meri u kojoj se izbor nameće ekskluzivno,
kad učinjeno ne dopušta nikakvu zamenu.
Pred kućom je čovek u čizmama, drži ustremljenu pušku,
spreman da označi svojim jezikom, prepoznatljivim i urođenim,
svoju misao, da je ispuni crnim grafitom, kuršumom.
Istovremenost u kome se odvija selekcija i kombinacija
podrazumeva i veštinu usklađivanja tih osa.
Svi su putevi moji, kaže čovek, sva ukrštanja su moje raskrsnice,
sve kuće su moje kuće, i svaka noć je moja noć.
Semantička nosivost je blaženi teret
nadvijen nad suknjom jedne patrijarhalne žene koja radi,
jer ne može da rodi,
i čiji muž lumpuje zbog nesreće tog koda.
Stigla ih kazna! Moć pesničkog jezika!
Moć koja vlada celokupnošću mogućnosti,
možda nade da će se izlečiti, da ne budu više nesrećni, prokleti.
Tu je pesnička volja i tu je pesnički delokrug,
i tad se otkrivaju nevidljivi značenjski prelivi u rečima,
u kući, nevidljivi ormani za rublje, opran gunj,
nevidljiva večera na stolu, so i rakija.
Onaj detalj koji je znan muzičkom oku,
on je dominanta, jezgro pesničkog sveta, jezgro ognjišta,
praznog zbog sumnje koja nagriza, zbog neverice i neverstva,
zbog otuđenja.
Pesma je auditivno veličanstvo:
zvuk, lupa prozora, leksika, đinđuve, frazeologija,
miris jabuka i dunja, oblici,
ruke u sapunici, sintaksička i intonacijska struktura,
san koji donosi prošlost, metriku i versifikaciju,
brazda, oranica...
Pesma je puls znaka kojim se rastvara krutost.
Srce kuca ispod debelih haljina.
Pesma je intenzivno stilizovana, oivičena belinama, čipkom,
ograničena stihom, neograničenom putenošću,
ugrađena u trope, u jake ženske noge, u snazi da se izdrži.
Srceparajući ukras, čista košulja.
Gledanje
Oko objektiva. Gledam u pomicanje.
Nepomičnost je nulitetna.
Moje okato čudovište.
Gledam u epiku koja se raspaljuje pred pogledom,
u dokument koji škripi kao antikvitet,
uvodim elemente lirike – rastvaram glinu, palac se pomiče po obliku,
oblikotvoriva lakoća, lakoća vode i vatre, lakoća elementarnosti
Nitrocelulozna traka se skraćuje u puškomet udaljenosti.
Otiče vreme unazad, otiče pergament faktografskih vrednosti,
dinamit je buknuo,
to je prošlost koja se pamti pred scenom slučajnog ljubavnog incidenta. Slučaj ili nepotkupljivost. To se zove camera-eye.
Redefinisanje atrakcije, skidanje šminke pred kafanskom publikom,
otvaranje knjige od bukve, otvaranje romanesknih snimaka,
otvaranje plana u koji ulaze inverzije.
Brzi i kratki rezovi, zarezi, (kon) gracija tačke spuštene na pravolinijski tok.
Sve se širi, ljudi beže iz gradova, panika izdvaja fragment.
Haotičan skup vokala, onomatopeja režanja:
bubanj, topot, šuštanje, zvona, srkanje, bleka, rika, zveka, kukurek.
Suprotstavljam ovaj plan jednom ženom koja nemo posmatra okolinu.
Ona je filmska diva, div,
njena istorija se prikazuje spoljašnjim stanjem nereda.
Ona je Nereda, boginja koja je odložila mač u korice,
i koja gazi po razbijenom staklu koje je za sobom ostavio ražalovani puk.
Na licu pokazuje mnoštvo raspoloženja,
ona je maska kontrapunkta.
Promena rakursa je uveličana senka na njenim očima.
Vrtoglava provalija: nizdol se survavaju tela,
pad, kao gospodarenje letom, avioni i nebo-pustinja.
Jelica Kiso je rođena 1979. godine. Piše poeziju, prozu, dramu i kritiku. Do sada je objavljivala u časopisima: Znak, Braničevo, Txt, URB, Koraci, Zlatna greda, Ulaznica, Sveske, Agon i mnogim drugim. Dobitnica je prve nagrade za poeziju Ulaznica 2009. Objavila je zbirku pesama Crna sreća (SKC Kragujevac, 2010).
Objavljivala u Agonu:
Andrija B. Ivanović
Paklena runda
4. epizoda
na pravoj frekvenciji
i uz prave aparate
obično pištanje može da preraste u reči
reči kojima se otkupljuju duše
uhvaćene u naručje Šejtana,
to sam naučio u vojsci
(a vojna obuka bitna je za svaki dobar rasplet)
Ipak
nisam naučio mnogo više
nisam saznao te reči
Niti ću to ikad učiniti
za mene nema nade
apsolutno nikakve nade
ni Bog ni Šejtan neće mi pružiti ruku
niti će se smilovati mojoj duši
uništenoj u sukobu meksičkog pasulja
i
čokoladnih
cigareta
napravljenih u zaboravljenoj kineskoj provinciji
14. epizoda
Voleo bih
da sam bio tamo,
u Manili,
onog dana kad su se sukobili titani.
Vazduh je smrdeo na znoj
i bio željan krvi.
Bokser reklama
bio je nasmejan,
bio je zvezda,
bio je velik kao san.
Bokser bez reklame
poluslep, umoran i ponižen,
ali spreman na sve.
Sukobili su se muški,
kao na celuloidnoj traci.
Udarci su padali,
levice u stomak, desnice u glavu,
svi su ostajali bez daha
i pre nego što je zamirisala krv,
vrela kao iz utrobe đavola.
Smrt je gledala iz VIP lože
dvojicu titana.
jednog otrovanog novcem,
drugog mržnjom.
Svaka sekunda je trajala predugo,
ali nijedan nije želeo da odustane.
a onda je sve bilo gotovo,
trenutak posle 14.runde,
nekoliko trenutaka pre smrti.
Jedan je zadržan u uglu, slep.
Drugi je pobedio, ustao,
a onda se sručio na pod.
Voleo bih
da sam bio tamo,
u Manili,
onog dana kad su se sukobili titani.
Zapalio bih cigaretu,
na licu Smrti video smešak,
a onda rekao da nastave,
započnu i tu 15.rundu
i sa ringa se
presele u mit.
39. epizoda
Bio sam mrtav
i pre nego što sam dotakao zemlju
metak je pogodio pravo mesto
krv je lila iz grudi
natapajući demonsku žeđ tla
a koltovi su potpuno beskorisno ležali
u dobro nauljenim
futrolama
tako je pravedno
mrtav sam
bio sam brži od mnogih
ali sporiji od ovog jednog
i to je kraj
Kamera odlazi, dok ciljana publika posmatra dva beživotna tela
oba žrtvovana za sreću
onih koji napuštaju 3D bioskopsku salu
pre samog kraja
„I’ll be back.“
Andrija B. Ivanović je rođen 1980. godine u Majdanpeku, gde je i odrastao. Živi u Beogradu, gde radi kao novinar. Priče i pesme je objavljivao u periodici. Dobitnik je nagrade Mladi Dis za 2010. godinu. Objavio zbirku pesama Paklena runda (Čačak, 2010). Bavi se i kolažnim stripom.
Vladimir Stojnić
Fotoalbum
Fotografija br. 1
Letnji dan. Godina 1965. Istočni Berlin.
Počela je škola i posle prvog dana mi
igramo fudbal u zajedničkom dvorištu.
Oni dalekosežniji slute jesen.Oni što
prolaze i ne dobacuju zalutalu loptu.
Senovito je i sivo u zaklonjenom dvorištu.
Fotografiše nas moj otac koji stoji
tik pored terena i smeta. Na toj fotografiji
moja je noga podignuta nad loptom.
Svi iščekuju taj udarac, to spuštanje.
On je škljocnuo baš u tom trenutku.
Ne znamo ni on, ni ja da u isto vreme
iza prozora zgrade koji se vidi
u gornjem levom uglu fotografije
tiho izdiše Johanes Bobrovski.
Sa zelenom staklenom čašom na stolu.
Nepročitani Die Welt koji se rasuo
po prašnjavom tepihu u zamračenoj sobi.
Ne znamo ni on ni ja da ću kroz dvadeset
godina, tu na ulici koja se vidi u perspektivi
fotografije, umirati od spidbola u venama
mojih osušenih narkomanskih ruku.
I ne znamo ko će sve čačkati zube kostima
ostavljenim na zidu koji će proći kao ovaj dan.
Ne znamo ni on ni ja, a on bi sigurno već
trebalo da zna da će nas naše želje uskoro
pretvoriti u robove. Veoma uskoro.
Konačno, ne znamo ni da će lopta udariti
u stativu i odbiti se do njegovih nogu.
Ne znamo mi ništa u stvari.
Fotografija br. 4
Avgustovska noć. Dečak Marek spava. Na
škriputavom krevetu u toploj sobi. Drugi
sprat neke kuće u predgrađu Praga. Uveče
se ljudi šćućure pored radija ili televizora
i iščekuju vesti o Rusima. A Marek spava.
Sanja da se probudio, ustao iz kreveta i prišao
prozoru. A tamo, umesto mračnih krovova
okolnih kuća, ispresecanih mesečinom, zjapi
belina. Potpuna i beskrajna. Bez dubine i granica.
Oivičena samo ispucalim drvetom na prozorskim
oknima. I u toj belini, negde daleko, ljubičasta
tačka. Približava se i pulsira. Uskoro postaje
velika i glatka ljubičasta jabuka. Marek ne vidi,
ali može osetiti ljubičaste crve u njoj. I može čuti
kako srču ljubičastu krv jabuke. Znajući da mu
niko neće poverovati, Marek je sa stola uzeo očev
fotoaparat, i škljocnuo. Umiren, vratio se u krevet.
Ne zna Marek da na fotoaparatu nema fotografije
koju je u snu napravio kao dokaz. Ali fotografija
iz njegovog sna postoji negde. I na njoj se sve
vidi. Jer dečak je škljocnuo. Postoji i stvarnija je
od tamnih krovova, praških trgova i Rusa
koji će ući u Čehoslovačku sutradan ujutro.
Kada se Marek probudi. I otrči kod fotografa.
Fotografija br. 21
08. decembar 1980, 17:07
Dok potpisuješ novi album
ispred zgrade u kojoj živiš
vidim kako se tvoje zaustavljeno
lice kruni i kako se ispod njega
pomaljaju preci. Postoji čitava
istorija napredovanja crta lica
onih što su bili pre tebe da bi, u
tom trenutku, ti izgledao ovako.
Preci govore njihove zaboravljene
jezike, iskaču da ti još malo zakrive
nos ili uvuku jagodice. Nisi znao za
tu preciznu geometriju loze ucrtanu
na tebi. Nisi znao da te fotografišu.
Poza je ostala izgubljena ispod
površine kože. Ali fotografija je
svejedno smrt, i ti si već mrtav,
nekoliko sati pre smrti tvoga tela.
Postao si objekat, balzamovan
jednim pokretom prsta na aparatu.
Onaj pored tebe što se smeši, i što
je do malopre držao album u ruci,
predao ti je štafetu. Nosićeš je dok
postoji ovaj prizor na parčetu papira.
Taj do tebe, rukom koja nije fotografisana
steže primerak džepne knjige na
kojoj piše: Lovac u žitu. Na prvoj,
praznoj stranici romana ispisuju
se slova posvete. I više nema jednog
vremena. Vremena ima onoliko koliko
tebi treba. On ti je predao nasleđe.
Tvoje je šta ćeš sa njim dalje uraditi.
Nakon što se stvarnost oslobodi
iz prizora sa fotografije i nastavi da
se odvija, ti ga pitaš: Is this all that
you want? Lovac u žitu nešto promrmlja
i ti odlaziš u kasno popodne.
Vladimir Stojnić je rođen 1980. godine u Beogradu. Objavio je knjige pesama: Vreme se završilo (2008), Fotoalbum (2010) i Czas się skończył (2. izdanje knjige Vreme se završilo, na poljskom jeziku, Krakov, 2010). Poezija mu je prevedena na poljski, francuski i engleski jezik. Prevodi sa engleskog jezika. Kourednik je elektronskog časopisa za savremenu poeziju Agon i poetskog bloga Jurodivi.
Uroš Kotlajić
Poslednji gran žete velike ane andrejevne
***
Na plaži jedan dovezen crveni automobil gori na suncu
u njemu jedna žena vatom briše svoju rastopljenu šminku
u njoj žuta kajgana i vreo doručak kipi i razgrađuje se
na pesku vrelom poput gvožđa pod limom upaljenim
jednog bež žutog ševroleta iz sedamdesetsedme
crvenokosa i kovrdžava linda ogleda svoje oči u ogledalu
na haubi mokrog automobila trunke peska razdrobljene
presijavaju se kao zrnca kristala i kao disko kugla svetlucaju
iskrice po plafonu po sedištima po volanu praznog automobila
dok briše mekanu maskaru sa kapaka sa njenog čela
kapljice znoja žute i slatke kotrljaju se niz slepoočnice
niz jagodice obraze zatim rub vilice i vrat i niz grudi
u sred podneva na pustoj peščanoj plaži jedan automobil
sav upaljen na suncu nosi u sebi jednu ženu bele i netaknute kože
koja gleda u more dok iz njene plave kose teku kapljice znoja
***
Američki milijarder vilijam blekojl
letujući u avgustu u grčkoj upoznao je
mladu grkinju sa kipra kalinu stratos
upoznali su se u restoranu hotela kalokagatija na samoj plaži
jednog vrućeg grčkog popodneva sasvim slučajno
crna i raskošna kalina je starom bobiju odmah zavrtela pamet
sa svoja 163 centimetra i očima boje divljeg badema
i već iste večeri u njegovom apartmanu
on je brojao mladeže na njenim glatkim tamnim leđima
golden boj kako su ga novinari davno prozvali
odmah je po povratku iz grčke
odveo svoju buduću suprugu u mičigen
da je upozna sa svojom starom majkom rozalinom
da li se temperamentna grkinja dopala staroj gospođi
o čemu su razgovarale razgledajući stare albume sa fotografijama
zašto je bobi tako brzo napustio kuću i vratio se
tek za četrdesetpet minuta
čiji je tajanstveni crni džip koji je nedugo zatim pristigao
i kroz zadnju kapiju ušao u dvorište kuće
da li za sve to zna amanda li vilijamova prva žena
koliko radoznalosti u jednoj čašici vermuta
***
U ogledalima izbrušen korov življenja (vucaranje
po obalama, od kojeg je ostalo samo sećanje na
poslednje veče, sa lomnjenjem tanjira i košmarom)
a iza ogledala mladi i usamljeni lovci u šumama
i to sećanje ostaje ustoličeno zauvek u vrhu njenog temena
isto kao zaborav
sada po uzoru na dijamant ona uobičava da
svoje višegodišnje oblike suzdržava u savršenstvu
u izmrvljenoj rutini dana nad belim i zarozanim čaršavom
kafe
svakog jutra u istoj crnoj senci zaglavljenog kapka
na poslužavniku su očekivane dve bele voćke i srce od marcipana
na kalendaru stare dedine naočare vise sa istog eksera
(ona je donela jaja umotana u super elastične najlon fišeke)
koji ne ostavljaju mesta osećajnosti
svakog jutra plaže u dojkama majmuni oko vrata
i ona govori svome mužu idiotu
ostavi se glupih stranica
vreme je za kafu
Uroš Kotlajić je rođen 1982. godine u Beogradu, gde je trenutno apsolvent na Filozofiji. Objavio je knjige pesama Iris (Treći trg, Beograd, 2008) i Poslednji gran žete velike ane andrejevne (Treći trg, Beograd, 2010).
Objavljivao u Agonu:
Agon br. 7, autopoetički tekst
Natalija Ž. Živković
U aorti mog srca
Upornost
Od prve godine
mog postanka
I od rođenja svemira
proganja isto
Zagrizeš li jabuku
do samog semena
saznaćeš
Ko si
A svaki zalogaj
za jezik je žilet
Znate li
koliko je teško
žvakati isti zalogaj
svakoga dana
svakoga sata
U minuti
U milisekundi
Moja usta su žrvanj
U njima se okreću točkovi
jedan na drugome jašu
I nema trenutka odmora
Pogledajte moje šake
Sažvakala sam nokte do korena
Jesam li ja šake?
Jesam li nokti?
Imam li jednu dimenziju?
Ili dve?
Da li se možda mogu
prikucati na zid?
Ili sam
Cigla
Malter
Rasuta na sve strane
trun svakog truna
Po čemu sam različita
od stolice?
Po čemu sam ista
sa bilo čime?
Jednoga dana
Ako jabuku pojedem do semena
saznaću
Pravo ime
Nauka o ulici
Majstor ulice na kolovozu
izvodi zahvat s bedrom u visu
oko čela vezao traku nevidljivosti
kroz zavesu virim
da učim
trepavicom probušio zid zgrade prekoputa
stanari naelektrisanih vlasi istrčavaju vrišteći
skakuću
niz stepenice
kao ping pong
loptice
fokusiranim pogledom Majstor maglu razdanjuje
kondenzuje je u vakuum transformiše
svakog jutra
suzim zenice udove razgibavam
pred prozorskim staklom se lomim
pokrete podražavam
i traci pogleda oštrim ivicu
nabošću ulicu na čačkalicu
Natalija Ž. Živković je rođena 1982. godine u Beogradu. Pored poezije, bavi se i video radovima koji su zanovani na njenoj poeziji, a koji su prikazani na brojnim književnim i filmskim festivalima. Autor je dramskog komada Smrt i život Aleksandra Puškina koji je izveden u Ruskom domu. Objavila je elektronski roman Putujuće pozorište genijalci. Objavila zbirku pesama U aorti mog srca (Bijelo Polje, 2010) za čiju je rukopisnu verziju nagrađena nagradom Risto Ratković za mlade autore.
Marija Cvetković
Alogaritmije
***
Moja majka
I neke još žene
Teraju đavola
S popom
Po uglovima sobe
Pa teraju i mene
Posle Velikog razvoda
Bračnih voda
Isekla je sve glave sa
Slike osobe moga oca
Na slikama gde smo
Nas četvoro
Četiri slike,
A jedna glava
Rupa
i
Telo
***
Od svih slika i likova
Samo tvoje ruke, ramena
I hiljade tvojih vratova
Zemlja tvoja na usnama
Sve teža i teža
Zna da uteši i uspava
Kao dinar u mrtvim ustima
Što progovore
Kod Golema
I ja živa
Usnula
Primirila, svikla
Bez ruku bez tela
Igram
***
Plašim se da sam tu sama
Ujutru kad ustajem, kad treba opet da legnem
Koža od kore
I krevet
Ko grotlo otvoren
Pa nikako da sagore
Nikako da utihne
to
Što zavrišti i okoti se
Kao sakati
Skot svih noći što se
Umore i pre nego što se
Rasanim
I ostvarim ih
Nikad dosanjan čovek
I nikad nikom žena
Isprana slika-kolibica
Gde se gaje koze
I gaje se deca
To bih da dočekam
A ne divlje ruke što sve
preture
I usne što se stušte
Pa pričaju sve suprotne gluposti
Od onoga
Što bi inače izustile
Nisi moj čovek
Pa neka
Ja sam raznela svog čoveka
U bezbroj komadića
duga priča
Spremala se godinama na nedela
nastrana priroda
Što se uvek za nešto drugo izda
Bez izgleda da ikad progleda
Štene ulepljenih kapaka
Što se pod nežnim prstima otapa
Otapa
Tebi na vrat
Na nos
Progon
Svih ponosa
Neznatno laka
I obično preteška
Preoštra
Za bilo čiji stomak
Odsečena
Ničija žena
Ni predak
Ni potomak
Idem
Da me svi vide
kosti
Što su do kože probile
ruke
I noge
Krljušt
i bodlje
Što nikako da omekšaju,
Da se zaoble
I nisu jednak kalup za tvoje
I sva brdašca
Što bih da
uglančam
Kao da ih tvoja mašta
smisli
Bojiš se
Malo sam ti
Mršava
strašna?
I dal’ sam uvek ovakva
Ne, kad je mesec pun
Onda sam očnjak zub
Prelazim preko svih krajeva
dosledno i nedosledna
Nisam ti lagodna
Ne spavam, sve izdržavam
Ti bi radije za počinak
Da je neka obična
I za svaki obrok
Starinsko dobro
Malo sam
Nestalna
I nesanica za sva mesta
Na koja se sručim i izlijem
Prekasne sve savesne mere
Trebalo je da brineš ranije
Nije trebalo da pustiš da te odaberem
Nemoj ni sada
Da me pustiš
Da te u sebi raznesem.
Budući još neotkriveno tkivo
Moraću da otklonim
I sve drugo
Što je u meni ostalo
I živo
Marija Cvetković je rođena 1983. godine u Kruševcu. Trenutno privodi kraju studije dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Objavila je zbirku pesama Alogaritmije (Matica Srpska, Novi Sad, 2010).
Bojan Savić Ostojić
Tropuće
reč u vetar
vreme je da dobijem natrag
rite koje sam – reći ćete s pravom –
na sve četiri strane razbacao sâm
veoma je drsko što vam se za ispružene ruke
moj nesebični dar slučajno zakačio
otkud vam pomisao da ih se lišavam zauvek
njihova besmislenost mi je i dalje preko potrebna
jesam li vikao da mi je dozlogrdila?
povlačim reč, ionako sam govorio u vetar
bilo bi glupo – iako žudim – da vas molim
za svako parče ponaosob
znam da vam u toj gužvi nisam izdavao reverse
ne znam kome je šta dopalo
naposletku
nisam se zavetovao vama, već vetru
vetru koga, ovako nag, osećam
kako vrlo razgovetno i nedvosmisleno
izriče ultimatum kostima
kostima što mu sve tiše,
sve neubedljivije, odvraćaju
kako „još nije kucnuo čas
u kamen da se pretvorim“
Domu na kopnu domom što pluta
Vreme ničemu ne može da ga nauči, preciznije: istorija. Kad se pretvori u spomenar i postane selektivna, mitska. Sve lapi. Zašto se onda time ne okoristiti: strpeti se, pustiti da iščili bolan dodir nasukanog pramca u obali – bolan zamah nebačenog sidra – primiriti ludaču sedativima – i tek onda se, očišćenog sidra i pramca, otisnuti kursem koji nalaže, sad ipak vremenom relativizovana, razorijentisana nada.
Liči sebi na nekoga ko meditira o mogućnosti da ponovo pokuša da podigne kulu od karata, koja mu se više puta, ali pri samom kraju, srušila. Ali to je „istorija“. Novi smisao, sugestija neke ogoljene nove etike: „Graditi, znajući da će – ZATO ŠTO ĆE – kad-tad samo od sebe da se sruši.“
... Preterano, a ishitreno prisustvo svesti u koracima – svesti, nemoguće, neuhvatljive, o odredištu, u svakom trenutku – prenaglašena teleologija, nezgrapna i sporna, aporija.
Izgubljeni zapisi Alfonsa Rejesa
***
sveska je prazna, to treba znalački
iskoristiti, gde god je nazrem, gde
god je ne bude, zabeležiću, gde god se
neočekivano javi, gde god osetim, poželim
da je tek prošla, sebi ću ostaviti znak,
uvek samo crnom olovkom, znak po znak,
ipak, možda će na crnoj pozadini biti
uočljivija, možda nevidljivija: a ako
ostavim znak na njoj? beležiću savesno,
triput pred čin proveriti, oprezno,
tvrdoglavo, kako se samo pristupa
kakvom zaludnom poslu, s takvom nadom;
***
ispisala mi se; ostaje mi da, opet, po
bogzna koji put, krenem ispočetka, uvek
će ostati dovoljno prostora za potez-dva,
biće potrebno koješta podebljati, koješta
precrtati, prorede dopuniti zapažanjima;
kada celu svesku, svaki kvadratić, zacrnim,
istrošim, promeniću boju, neće više biti
crna, obrnuću, ispočetka, i nastaviću da,
i preko zapisa, prežvrljanih, iscepanih,
ostavljam tragove za sličicom, uzgred, naoko,
beležeći za sebe; ne isključujući mogućnost,
poželjnu, da mi se iz tog palimpsesta
ukaže; kad je budem video, spavaću, i neću
je, i da to budem hteo, nikome moći pokazati;
Bojan Savić Ostojić je rođen 1983. u Beogradu. Diplomirao je 2007. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu, na katedri za francuski jezik i književnost. Objavio je poemu Stvaranje istine (SKC Kragujevac, 2003) i zbirku pesama Tropuće (Društvo Istočnik, Beograd, 2010). Poeziju, prozu, eseje i prevode objavljuje u periodici. Prevodi sa francuskog jezika. Kourednik je bloga posvećenog savremenoj poeziji jurodivi.blogspot.com i elektronskog časopisa za savremenu poeziju Agon.
Vladimir Tabašević
Koagulum
Ne mogu uhvatiti tu nemirnu monadu
Iako mi njen tvrdi jezik lista sve životinjice
Kao dedin okoštali kažiprst
Čekam stanje pirinča
Nem sam ljubavnik prosut po knjigama
Tim napuštenim dijafragmama večnosti
Nisam dovoljan svom glasu kojim bih procureo
Uspešan u svakoj nedovoljnosti
Napet kao rumunski žulj
Ne mogu uhvatiti tu nemirnu monadu
Lepu kao napupeli ožiljak stvarnosti
Opteretio sam ozarenost
Takav sam rođen
Naopako se pridigao iz sluzavog kikota
Čekao sam bledožutog makijavelija da se prene
Još kao dete sam oberučke hitao neprevazilaznom kenguru
U svojoj torbi me njihao kao mladi lipicaner
Sve sem drenovine je slepost kitnjastog
Cicvaru sam umakao u nedozrelo mleko mlohavog beduina
Jezik koji me sekao čuvstvima zacario se hitnošću
kazivog
Mlada dama je utrnula na sapunjavom mustangu
Draga sa tobom bih se okretao
Bezglavo si se uputila u najčvršća jezgra cerebralnog
tkiva
Okrećemo se
Jedno oko drugog i oko drugog
Sve iz tebe je mogućnost tebe i svega
Nemam dovoljno siline da označim tvoje trošno meso
Nauznak si vaznela nad moje gonije i čekaš
Sve što je lepše od ratluka je greh
Pustiću te da curiš klepsidro
Iako se rodiš belja od maglene iskre
Znaću da si sjaj kog treba pretvoriti u kristale neona
Ja sam tanki golub
Ja sam tvoja pocrnela utroba ako zaželiš
Pregorela ponorom
Javljaš se vatrama vaznesena
Ploti neobuzdana ploti
Siva kao lišaj i slonovina
Brizgaš u mene sva se rastačući
Mirisna bokorom grehovnog
pehara
Mljackaš me vilicama misli
Zvezdolikošću lažna i mršava
Pod hridom nedorasla za smiraj
Dečački se njišeš kapilarima
Teraš kaligrafa na rukoblud
Ploti neuhvatna krilima riba
Nasukana preko staklenog oko
kita
Kao mrena ili neki plavlji
odsjaj
luksuzpoezije
očuh na baterije kao
kosmogonijska buba ispušta
Cvrkut balsamovanog lenjina
Gologlavi demoni se maskiraju
lijanama
Utrnulim gradom šeta
obnaženi šestar
Splinter je umakao talasu
deratizacije
Drvenoj meditaciji voštanih
parnsovaca
Nebo nacrtano kao mlado srce
Rukama prepunim krvavog posla
Tragovi nekadašnjosti se
naziru kroz
Napuklost atmosfere
Sovinim okom katkad progleda
josip broz
Naglavačke provirujući kao
slepo crevo
Minuti su počeli da liče na
našminkane larve
Krilate makazice obleću oko
tankovratog metuzalema
Osakaćeni majmuni spremaju
hajku na zaspalog gavijala
Duboka polja mimoze u klizavom
tamničarevom snu
Vladimir Tabašević je rođen 1986. godine u Mostaru. Živi u Beogradu. Poeziju je objavljivao u periodici i bio je finalista zaječarskog i vrbaškog festivala poezije. Student je stomatologije. Kao pobednik festivala mladih pesnika Dani poezije u Zeječaru objavio zbirku Koagulum (2010).
Čarna Popović
Autokanibalizam
1001 zašto 1001 zato
Toplo je pod ovom kožom,
ovom majicom
U tim rečenicama nema erotskog značenja
One su pokušaj da objasnim reč
кoju ne smem da kažem
Prevrćem i gnječim je,
tražim definiciju
Pogledaću po enciklopedijama,
Petit Larus možda
Toplo je pod ovim prstima,
probuđena s reumom
da potražim objašnjenje u
antireumetskoj masti možda
I na pakovanju soli piše
кoristiti po sopstvenoj potrebi i iskustvu
Bilo bi dobro odbaciti
sva teorijska predznanja
Leći na krevet,
navući zavese,
Odbaciti i metafore
Dodeliti rečenicama erotska značenja,
patetična možda
U našem se zagrljaju krije prostor nastanjen precima
Petit Larus kaže
i bajke su dozvoljene
a mitovi prevaziđeni
Detaljnije objašnjenje u „1001 zašto 1001 zato“
I dalje idem po potrebi
Nikad po iskustvu
Utilitaristički bazen
Ugušiti to što je ostalo na dnu bazena
jednim jakim odbacivanjem stopala
Pustiti da te prekrije nešto što nije voda
a izgleda da guši
Ne tražiti vazduh, opet otići na trening prstiju
Bitni su za dno
Ogrnuti se talasom preko glave,
uraditi par sklekova jezikom
Neko skida celulit
Samo se jakim stopalima odbacivati
i opet gledati da ti debeljko ne skoči na glavu
Pokvasiti kosu, osušiti je nečim što nije fen
U pogodnost uključene i stidne dlačice
Jednim jakim odbacivanjem zadaviti to
što je ostalo na dnu bazena
a onda
neke srede ponovo doći da bi poneo talas kući
Kofer
Sve teške stvari ostavljam za jutro
Pokušavam da uhvatim pozu u kojoj se nalazim
između sna i buđenja
Bacam bumerang
Prija i frustrira nešto što se uvek vraća
Razmišljam o cigaretama
otvaraču za vino
kič privesku koji nas spaja
blizini koja nas razdvaja
Vadim stvari iz ranca
sve je onako kako je bilo
Jutro je
Više me ni ono ne ostavlja ravnodušnom
Čarna Popović je rođena 1989. godine u Pančevu. Objavljivala je pesme u časopisu Kvartal, internet časopisu Agon i u zborniku Rukopisi. Objavila je zbirku pesama Autokanibalizam (Matica Srpska, Novi Sad, 2010). Studira srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu. Živi u Pančevu.
Objavljivala u Agonu:
